< travanj, 2008  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Travanj 2008 (3)
Ožujak 2008 (11)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Blog namijenjen komentiranju događaja koji me zainteresiraju nekim svojim aspektom. Tako nekako.

Linkovi
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Pisanje s razumijevanjem
11.04.2008., petak
Zašto je referendum o NATO-u besmislen

Svi o NATO-u, NATO da, NATO ne. Toliko glasova i mišljenja sa svih strana da se stvara pravi košmar u kojem čovjek više ne čuje ni sam sebe. E zato treba ovdje ostaviti svoje mišljenje o tome da ga ne otplavi buka. I zbog toga što me netko na ulici svako toliko s listom papira pita hoću li zatražiti raspisivanje referenduma.

Kratko: neću!

Referendum o ulasku u NATO je posve nepotreban jer je ulazak u NATO gotova činjenica, ne od Bukurešta, nego znatno ranije. To su igre malo snažnijih sila no što je "glas naroda". Geopolitička situacija je takva da Hrvatska nema izbora nego biti na zapadnoj strani, u krilu NATO-a. Nije alternativa, kako neki misle, priklanjanje Rusima. Nismo u stanju birati kome ćemo se priklanjati.

Drugo, opredijelili smo se za ulazak i u EU i u NATO glasovanjem na proteklim parlamentarnim izborima. Nijedna relevantna politička stranka se ne protivi ulasku u ove dvije organizacije a HDZ-u i SDP-u je to u samim temeljima programa. Prema tome, svi koji su glasovali za te političke stranke obavili su svoju referendumsku dužnost. Za ulazak u NATO je svaki onaj tko je glasovao za HDZ, SDP, HNS...

Treće, referendum strašno mnogo košta a mi uistinu u zemlji nemamo novaca na bacanje. Utrošiti nekoliko milijuna kuna za demokratski ukras i zadovoljavanje potrebe pojedinaca da izraze na listiću svoje mišljenje bez mogućnosti da stvarno utječu na zbivanja je besmisleno.

Što bi tek bilo kad bi se slučajno prikupilo dovoljno potpisa za raspisivanje referenduma pa da onda na tom referendumu slučajno više od pola građana kaže da neće u NATO? A tamo moramo ući. I onda bi došlo do mukotrpnog natezanja s opovrgavanjem referenduma, pravdanja premijera i dovijanja svih mjerodavnih u ovoj zemlji kako se izvući iz te situacije, sto puta gore nego one sa ZERP-om. I na kraju bi bilo kao s tim ZERP-om koji je poništen unatoč silnoj želji građana za imaginarnom suverenošću na moru. Tko nas je i tamo pitao što bi mi.

Mi smo mala i u svjetskim razmjerima jedva bitna zemlja i ne možemo si priuštiti da se sokolimo i bahatimo uvjereni da možemo egzistirati posve samostalno i kako nam ne trebaju te asocijacije. Sve zemlje (osim Malte) koje su u posljednjem valu ušle u EU prije toga su postale članice NATO-a. To je tako. A u NATO-u su i Italija, Francuska i Njemačka, na primjer. To jako pogađa njihove građane. Mislimo li da smo vrijedniji, bistriji i bolji od Talijana, Francuza ili Nijemca? Ili se potajno divimo drskosti i glavinjanju srpske politike?

Ili, one teze da ćemo plaćati NATO-u za zaštitu ili da će naši vojnici morati u ratna područja po svijetu. Ne, nego će nas netko štititi besplatno a mi nećemo ništa činiti za tu asocijaciju. Uz to, naši vojnici već duže vrijeme odlaze u ratna područja po svijetu a nismo ni u kakvom NATO-u. A što je pak čudno u tome da vojnik dragovoljno za plaću ide u rat. Valjda bi kao u staroj JNA trebali samo boraviti u vojarnama, saditi cvijeće i laštiti čizme. Nitko ne mora biti profesionalni vojnik ako smatra da je to gadan i opasan posao.
- 15:46 - Komentari (1) - Isprintaj - #
09.04.2008., srijeda
Tri boksačka života nakon boksa

Mate Parlov liječi se od teške plućne bolesti. Od prestanka bavljenja boksom gotovo u anonimnosti vodi svoj kafić, čita i piše pjesme. Bez ijedne mrlje na svom životu. Željko Mavrović vrijedno trasira svoj izuzetni put u smjeru okrenutom od boksa na posve drugu stranu. Sebi dokazuje da može raditi nešto posve različito od boksa na istoj kvalitativnoj razini a nama pokazuje kako bolje živjeti i zdravije se hraniti.

Stipe Drviš, pak, krevelji se u televizijskim emisijama najniže razine te se prostački šakama obrušava na ljude koji mu se ne sviđaju.

Tri čovjeka, tri boksača dali su tri posve različita odgovora na pitanje što raditi nakon završetka karijere. Mate Parlov povukao se iz javnosti zamoren publicitetom. Vodi svoj mali kafić u Puli i ne voli razgovarati s novinarima. Kazao je: "Boksaču je najteže nakon karijere, pogotovo ako ne zna što bi radio u životu. Mnogi su poludjeli jer nakon boksačke karijere više nisu vidjeli smisao. Ja sam, pak, toliko žudio za anonimnošću. Nisam želio živjeti od starih sjećanja. Sad sam samo obični građanin". "Nadavao sam se intervjua do kraja života. Previše me je bilo po medijima" rekao je Mate.

Željko Mavrović, za kojega je Mate Parlov nedvojbeno najveći sportaš ovih prostora, povukao se iz boksa i uložio zaradu u ekološku poljoprivrednu proizvodnju. Mnogi su bili zatečeni njegovim idejama ne mogavši uočiti da pravi pristup, prava volja i predanost svaku viziju ostvaruju na najbolji način. Njegov ekološki centar raste do danas, utrostručio je površinu nasada a njegov kruh je već sad institucija među hrvatskim kruhovima. Smiren i ljubazan, kakav već je, Mavrović može biti jedan od najboljih uzora hrvatskim građanima isprepadanima tjeskobom kapitalizma i vehementnošću komercijalizma. Taj čovjek se diže u četiri ujutro, meditira i u šetnji dočekuje izlazak sunca. On i supruga dogovorno su ugasili televizor u svom stanu. O tome Željko kaže: "Otkrili smo mnogo više vremena za sebe i dijete. Nevjerojatno je koliko je vremena između sedam i devet navečer i koliko se toga može dogoditi umjesto gledanja televizije. Kad vam je život prepun zadataka, obaveza i ako u tome uživate, dodatni sadržaji kao što je televizija nisu potrebni":

Stipe Drviš od boksačke karijere se sramno oprostio prepustivši titulu svjetskog prvaka u ringu bez borbe. To nije ni tajio, kao ni razlog takvog oproštaja od boksa - veliku količinu novca. Za razliku od prve dvojice velikih boksača svoj život nakon boksa započeo je pristajanjem na nastup u reality showu zajedno sa skupinom bezličnih lijenčina. Tu je šakom pred TV kamerama udarao u lice čovjeka, kasnije objasnivši da mu je išao na živce te da je taj gospodin bio nedovoljno ljubazan prema djevojakama u njihovom društvu. I nije ga, kao ni nakon žalosnog završetka boksačke karijere, bilo sram.

Čovjek se ponosi svojom sposobnošću da nekoga udari šakom u nos, da nekoga "složi sa zemljom". A to je jako neobična sposobnost za jednog boksača. Doveden u "Farmu", napravio je upravo ono što se od njega očekivalo. U razne slične emisije dovode se djevojčurci lascivnog izgleda i ponašanja u nadi da će narodu priuštiti malo tv-seksa, dovode se samozvane humoristice u nadi da će nasmijavati gledatelje. Pa nitko od njih ne napravi ono što od njega očekuju producenti.

Samo Stipe.



- 14:23 - Komentari (1) - Isprintaj - #
01.04.2008., utorak
Celebrity udruga za borbu protiv medijskog terora

ZAGREB - Fotografije objavljene na internetskom portalu "Super.net" a na kojima se sasvim raspoznatljivo uočava glavni urednik tabloida "Periskop" u zagrljaju naočitog mladića uzburkale su javnost. Urednik portala "Super.net" Marko Belić kazao je da je fotografije dobio elektronskom poštom od nepoznatog pošiljatelja. Na objavljivanje, kazao je, odlučio se jer je izvan svake sumnje da je na fotografijama Ivica Marković, urednik "Periskopa". "Ovakva prilika se u našim novinarskim krugovima ne propušta. Siguran sam da će ovo odjeknuti kao bomba." kazao je Belić. "Marković više nikada neće moći uspješno kao do tada nositi masku uzornog supruga i oca" dodao je.

Međutim, pravu senzaciju izazvala je vijest objavljena pod ogromnim naslovom na "Super.netu" nekoliko dana kasnije. Po njoj, autor fotografija nije nitko drugi nego Goran Ivanišević. Mnogi su pomislili da je riječ o još jednom podmuklom napadu na Ivaniševića dok ga nisu ugledali na dnevniku TBC televizije gdje je potvrdio svoje autorstvo. Potpuna navjerica među gledateljstvom slijedila je Goranove riječi: "E, slika san. Mora san to učinit jer više ne vidim drugog načina kako se nosit s ovon ekipon. Čeka san satima isprid kuće di on zalazi s tin momkom, kako su mi judi koji znaju rekli. Ulovija san ih kad su ulazili u zgradu zagrljeni. Što su pošli činiti, ne znan".

Već sljedećeg dana na "Super.netu" objavljena je po već prepoznatljivom obrascu nepotpisana fotografija urednika emisije "Imperativ" u ružičastom kompletu za bebe s dudom u ustima. Iznad njega kleči krupna žena srednjih godina očigledno nanoseći nekakvu mast na njegov veoma dlakav trbuh. Mediji koji se bave ovakvim temama imali su gotovo idenitčne naslove "Goran ponovno u akciji". No, Marko Belić je negirao mogućnost Goranova sudjelovanja u ovoj akciji najavivši sljedećeg dana novu senzaciju.

I uslijedila je. Ovoga puta autorica je ni više ni manje nego Vlatka Pokos. U izjavi za "Super.net" prepričala je kako je uhodila danima urednika Jelića saznavši za njegove opskurne hobije. Objavljenu fotografju snimila je iz krošnje stabla u razini prozora sobe gdje, kako je rekla, nepoznata gospođa pruža specifične usluge gospodi. "Bože mili, koga sve nisam vidjela na tretmanu. Od političara i glumaca do mojih kolega u dječjoj robi, pelenama i krpenim lutkama. Oni me nisu zanimali jer sam samo čekala Jelića. I ulovila sam ga. On zna zašto". Pokos je ujedno izvijestila javnost o nekakvoj udruzi u osnivanju koja će, kako je rekla, okupljati celebritiyje koji se žele stvarno boriti protiv medijskog terora. Nije željela odgovoriti tko su budući članovi, rekavši da će to ionako uskoro biti jasno.

Tako je i bilo. Jelena Veljača se javno deklarirala svojom serijom fotografija urednika i reportera tjednika "Shine" snimljenima kamerom s infracrvenom tehnologijom za snimanje u mraku. Na fotografijama očigledno snimljenima u zoološkom vrtu noću njih dvojica u nizu fotografija preskaču ogradu, trče za antilopama i alpakama, hvataju ih u paru te jedan za drugim penetriraju životinjama u stražnjice. Kad je tjedan dana potom na portalu "Hiper.net" objavljena fotografija Marka Belića koji čuči iza grma tamarisa s rukom u predjelu prepona promatrajući igru dječačića u pijesku na plaži pred njim, najpoznatija pjevačica u Hrvata nije se morala ni predstavljati kao autorica.

U javnosti su se mogli čuti komentari svih vrsta. Od gađenja i zgražanja do odobravanja. Ni jedan kolumnist i opinion maker nije propustio reći svoje o ovim događajima. Središnje pitanje koje se polako iskristaliziralo bilo je kako će se cijela ova situacija razvijati ubuduće. Hoće li se otvoriti totalna fronta te će se jedna i druga strana poslužiti najubojitim foto i video oružjima ili će se hrvatsko novinarstvo moralno pročistiti? Još dugo su urednici tabloida, specijaliziranih tjednika i internetskih portala strepili koja će od njihovih najdubljih tajni eruptirati na svijetlo dana.
- 21:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #
28.03.2008., petak
Bruni zasjenila Sarkozyja glasnim puštanjem vjetrova

LONDON - Supruga predsjednika Francuske Nicolasa Sarkozyja Carla Bruni izazvala je sablazan već prvog dana službenog posjeta Velikoj Britaniji svojim neprimjerenim ponašanjem i, po općoj ocjeni, neprikladnim odijevanjem.

Naime, kako prenosi većina britanskih tabloida, Bruni je već pri dočeku na zračnoj luci skandalizirala domaćine glasnim puštanjem vjetrova i mahnitim kikotanjem dok je britanska kraljevska garda stajala postrojena u počast njezinom suprugu i njoj.

Na naslovnicama odreda svih tabloida njezina je velika fotografija s tog dočeka s koje bode oči nevjerojatno loše odabrana odjeća za ovakvu prigodu. Carla, vidi se na fotografiji, stoji uz svog supruga u jeftinoj sintetičkoj bluzici ljubičaste boje, tamnoplavoj izlizanoj suknji kakve u Hrvatskoj nose poštarice i kondukterke, poderanim najlonkama i razgaženim crnim cipelama na vezanje. Kosa koja pada uz lice u slijepljenim pramenovima odaje da već dugo nije vidjela vode i šampona.

- Zapanjujuće je da osoba takvog statusa nema novaca ili volje kupiti bolju kozmetiku od one koju je nosila jučer na licu. Maskara koja se otapa i lijepi donje uz gornje trepavice, kičasto rumeni obrazi i djelimično sasušen a djelimično obrisan ruž očekivao bih na nekoj čistačici vagona, a ne na prvoj dami jedne od najjačih zemalja svijeta, kazao je za "Daily mirror" Martin Taylor, jedan od najuglednijih engleskih stilista.

Pri svečanom ručku, za koji se presvukla u nešto s ogromnim cvjetovima nalik kućnoj haljini jednostavna ravna kroja s kopčanjem s prednje strane i čizme s uzorkom geparda, Bruni je, doznaje se, učestalo podrigivala i brisala masne ruke o naslon stolca. Bila je već vidno pripita kad je poželjela kraljicu zabaviti lascivnim vicevima.

Ni nakon toga nije prestala s ekscesima očigledno se izvrsno zabavljajući. Uistinu se može ocijeniti da je Carla Bruni ovoga puta posve zasjenila svoga supruga te osvojila pažnju britanskih medija i svjetske javnosti (Reuters).

Bi li vas ovakva vijest zaprepastila?

A zašto je onda neobično da je Carla Bruni u London došla odjevena u pristojne kostimiće i da se ponašala odmjereno i dostojanstveno? Gotovo svi mediji kod nas i u svijetu razvezli su o veličanstvenom Carlinu nastupu i prezentaciji u Londonu, kao da to nije nešto najprirodnije i najočekivanije.

Naravno, i u stvarnim vijestima se navodi da je ona zasjenila Sarkozyja. Čime? Kostimićem i okruglom kapicom? Bilo bi uistinu neprimjereno kad bi se on pojavio tako odjeven. On po cijele dane nešto drobi s britanskim premijerom i predstavnicima tamošnje krune, prekraja svijet i interesne zone. Utvrđuju budućnost Europe u dosadnim odijelima. Oh, kako priprosto i bez duha.

Za to vrijeme Carla kao sfinga šuti, hoda dvoranama palača s misterioznim poluosmijehom kao da lebdi držeći u finim rukama prekrasnu torbicu koju je dizajnirao Jean-Claude Miyake Wittgenstein i osobno sašio. To je žena koja je zasjenila svoga dosadnog supruga, inače predsjednika Francuske, izvanrednim činom vjenčanja za njega. Samim tim što je postala njegova supruga ona ga je zasjenila. Pa je sada po zanimanju supruga onoga koji je tako jadan i nevažan pu odnosu prema njoj. E da, i pjevačica je i bivša manekenka. Kao pjevačica je naglo postala popularna, ponovno, činom vjenčanja pa sada svi znaju za njezinu karijeru. Već je postalo pitanje prestiža imati njezine albume i hvaliti ih. Bilo bi interesantno vidjeti lica prodavača u trgovinama CD-a da ste ih prije nekoliko godina pitali za Carlin album. A sada ti albumi vjerojatno stoje na pultu, na dohvat ruke kupcima.

Stvarno, što da rade "ženski" magazini (kao da žene ne znaju čitati ništa drugo) i sve snažnije bujajući lifestyle odjeljci dnevnih novina (što god to lifestyle značilo) s Angelom Merkel? Da barem svira gitaru.
- 15:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #
23.03.2008., nedjelja
Čavić prvi martir Kosova

Srbija je dobila prvog martira Kosova. Milorad Čavić je suspendiran s plivačkog prvenstva jer je hrabro na dodjeli medalja, popevši se na najvišu stepenicu, svjetskoj javnosti izložio crvenu majicu na kojoj je pisalo "Kosovo je Srbija" na ćirilici.

Momak je trebao nastupiti u još dvije discipline nakon toga, a sudeći po zlatu u prvoj disciplini, nije bio bez šansi za dobar rezultat i u te druge dvije. No, on je odlučio mjesece mukotrpnog treniranja i odricanja zamijeniti za mnogo veće nacionalno poštovanje nego ono koje se dobija s, recimo tri medalje s tamo nekog natjecanja.

Ovako su ga, nakon povratka u domovinu, u zračnoj luci dočekali brojni građani i nacionalna televizija. U izjavi na odmah organiziranoj konferenciji za novinstvo Čavić je rekao da se ovaj njegov čin s majicom pogrešno tumači kao politički. On je, kazao je, želio poručiti da cijela Srbija treba biti jedinstvena oko pitanja Kosova (ili nešto slično tome) te jasno dati do znanja kakav je njegov stav. Uistinu, gdje je tu politika? Čavić, koji izgleda kao da još ne shvaća što mu se dogodilo, nakon svega je ustvrdio da je to što je napravio "veliko djelo", misleći naravno na majicu.

Je li ta naša susjedna zemlja već sada u stanju u kojem mnogo veću težinu ima njegova "žrtva" nego dostignuća u aktivnosti kojom se do sada predano bavio?
- 11:46 - Komentari (1) - Isprintaj - #
22.03.2008., subota
Mladi, dođite iz klubova u Sabor. Tu ste mnogo sigurniji.

Razularena nakupina batinaša maršira Zagrebom otvoreno se prijeteći građanima bez ikakva kriterija. Urlaju poredani u falange da će mlatiti sve, pa i policajce. Zašto? Tko to zna?

Ti isti policajci zabarikadirali su se u policijskim postajama i ostavili batinašima na volju da razbiju pola grada, polome glave ili kičme kome hoće. Kažu u policiji da su procijenili da oni neće ništa loše napraviti. To što su razbili televizijsku kameru u najužem središtu grada ocijenjeno je nebitnim incidentom. Za nelagodan osjećaj Zagrepčana također nikoga nije briga.

Što ovo znači? Jesmo li ušli u razdoblje kada bilo koja dovoljno brojna skupina ljudi može žestoko prijetiti ostalima na gradskim ulicama i trgovima, kretati se kuda želi i prestati s time kada sama odluči. U isto vrijeme bilo kakva vrsta manifestacija ili prosvjeda u širokom krugu oko zgrada Vlade i Sabora odavno je zabranjena.

Perspektivni mladići s kapuljačama na glavama, neobično vrijedni za budućnost ovog društva, toleriraju se dok izravno prijete da će umlatiti svakog mladića ili djevojku koja ne pripada njihovoj nakupini. Oni će, najavljuju, zatući rokere, pankere, emose, novinare, ove, one... Svih će oni pretući jer im je to, eto tek tako, došlo. Tražiti logiku i motivaciju u njihovim postupcima posve je uzaludno.

Što sada da čine mladi ljudi u Zagrebu koji bi se nakon napornog tjedna školovanja, polaganja ispita na fakultetu ili icrpljujućeg rada u visokokompetitivnim okolnostima u tvrtkama željeli opustiti subotom navečer uz dobru glazbu u nekom od klubova? Mogu samo očekivati da ih netko u mraku zaskoči, premlati ili ubode nožem. Ne zaboravimo, nitko se ne može osjećati sigurnim s obzirom na širinu spektra kriterija nepoželjnosti. Kakva se ovo nova bojišnica otvara u ovoj zemlji?

Kao što sam već pisao ovdje 4. ožujka, ovakve skupine s veoma razrađenim pravilima mogu ne napadati druge građane, ne tući se s policijom i biti u svemu uzorne ako to žele. O tome odlučuju oni koji su na čelu tih skupina a ostali ih slušaju. Nema govora o tome da incidente čine pojedinci na koje se ne može utjecati. Ovakve skupine nazivaju se navijačke, što stvarno ne razumijem. Za koga navijaju i što uopće znači pojam navijanja? Zar se ne navija za određeni klub i podupire ga se? Kakve to ima veze s premlaćivanjem bilo koga na ulicama?

Oni koji su na vrhu takvih skupina redovito javnosti objašnjavaju da "navijačke" skupine nikada ne stoje iza incidenata kao i da ne podržavaju nasilje i nerede. Zašto otvoreno ne kažu, kad ih se pristojno upita, koji su njihovi zahtjevi, zašto organiziraju ovakve razbijačke akcije, kome se prijete i zbog čega?

Možda bi svima nama bilo jasnije o čemu je ovdje uopće riječ pa bi se znali i pripaziti. Teško je igrati igre, naročito opasne, ako ne znamo pravila.

I na kraju, mladima se očito još jednom upućuje ista poruka. Učlanite se u mladež neke političke stranke, obucite odijelo ili poslovni kostimić, klonite se bučne glazbe i uđite u Sabor. Tamo ćete sigurno biti zaštićeni.


- 19:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #
19.03.2008., srijeda
Pozdrav Clarkeu na njegovu putu ka monolitu

Gospodin Arthur C. Clarke mora se naći na ovome mjestu, pa makar povod tome bila njegova smrt. Rijetko me vijest o nečijoj smrti izravno vrati u djetinjstvo a da nisam osobno poznavao tu osobu. Današnja vijest u kojoj se spominje tročlano ugledno književničko i vizionarsko ime kao vremeplovom me odnijela u bezbrižne dane mahnitog čitalačkog proždiranja svega s polica obližnje knjižnice što je pripadalo u odjeljak znanstvene fantastike. Clarkeovo djelo, nakon prve njegove pročitane knjige (ne sjećam se koje), suvereno se probilo na vrh liste mog nadobudnog čitateljskog interesa.

U njegovim knjigama otkrivao sam nešto složenije postavke nego u većini drugih, uglavnom tehnologiji ili akciji gotovo isključivo posvećenih ZF knjiga. Naslućivao sam prvi put postojanje temeljnih filozofskih pitanja kao i mogućnost pokušaja odgovora na njih. Jasno, ovaj segment života otvorio mi se sasvim s prvim gledanjem "Odiseje" u kinu. Imao sam desetak godina i nisam razumio skoro ništa ali me film ekspresno osvojio. Tek nakon gledanja filma uzeo sam i istoimenu knjigu. Pročitao sam je i ponosno sebi rekao da tek tada razumijem o čemu je u filmu riječ.

Gledajući film drugi put, nekoliko godina iskusniji, shvatio sam koliko su bila naivna moja dotadašnja tumačenja. I tako nekoliko puta. Pročitao sam ponovno knjigu pa mi se razjasnilo još više. Nakon barem dvadeset puta gledanja ovog filma (nije ni potrebno naglašavati, najboljeg filma uopće) znam da se ono o čemu govori teško može u potpunosti ocrtati riječima. Kao i u religiji značenje je daleko iza riječi i može se samo naslutiti. Nije bez razloga Kubrick napravio film ovakvim, tihim, bez objašnjenja i hipnotički lijepim. Takav film čovjek ne može stvoriti samo intelektom već je potreban snažan utjecaj nečega izvan samog čovjeka, očigledan svakom zaljubljeniku u ovo djelo.

Moram otkloniti mogući dojam da su ova knjiga i film za mene ultimativni filozofsko-mistični doživljaj. Oni su samo poveznica mog života od djetinjstva do danas, okidač mojih složenijih razmišljanja o svijetu i jedna od rijetkih stvari iz djetinjstva koja nije ili postala smiješna ili obljutavila nego ima istu ili veću razinu vrijednosti. Ovdje je riječ o svima nama, o tome kuda idemo, iz čega smo proizašli i kako bi trebali završiti. I neće nas spasiti "izvanzemaljci" kako se često tumači ovaj film. Oni nisu ni prikazani. Upravo to, što nas gura u nove civilizacijske skokove, ne može se objasniti. U filmu je simbolično predstavljeno monolitima a na drugačije načine su o tome zborili Isus i Buddha, između ostalih. Zato se ne može jednoznačno odgovoriti onima koji pitaju: "Hajde ti, koji smatraš da shvaćaš film, objasni što znače ona sumanuta svijetla i psihodelični pejsaži, ona bijela soba i beba na završetku".

Clarkeu još i posmrtna zahvala za otkriveni svijet čuda i misterija koji je obilježio jedan dio mog djetinjstva. Omogućio mi da vidim pojave i s druge strane, da zaključim da ima neobjašnjivih stvari i da razmišljanjem o tome održavam um fleksibilnim.
- 16:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #
16.03.2008., nedjelja
Balić Džombi, cepelin na Tatjanu Jurić i gol! RTL vodi.

Tko ovo može razumjeti? Ista televizijska kuća koja je procijenila da je zanimljivija klupska rukometna utakmica od finala skoka u vis na dvoranskom atletskom svjetskom prvenstvu na kojem prvo mjesto osvaja Blanka Vlašić sada je odjednom nezainteresirana za prijenose sa svjetskog prvenstva u istom tom rukometu (O zanemarivanju Blanke u mom postu od 9. ožujka).

Kako piše Jutarnji list prenoseći informacije iz tvrtke nositelja prava prijenosa, nadležne osobe u HRT-u nisu na vrijeme dostavile ponudu za proizvodnju TV signala, kako je bilo ranije dogovoreno na najvišim razinama. Stoga, kako ispada, prava prijenosa dodijeljena su hrvatskom RTL-u.

Što se to događa u prisavskoj megastrukturi?

Ne bi me bilo briga za njihova unutarnja pitanja da već sada ne zamišljam kako će izgledati prijenos svjetskog prvenstva na podružnici njemačke televizije. Kako će oni prenositi sve relevantne utakmice na svom jednom programu gotovo cijelog dana? Hoće li u vrijeme prvenstva s programa ukloniti sve ostale svoje emisije, serije i filmove? Sumnjam.

Drugo, koja je to sportska ekipa na toj televiziji spremna komentirati toliko utakmica? Nadam se ne ona iz "Domino dana". Neće valjda u analizama utakmica prije i poslije prijenosa sudjelovati gospođice Jurić, Halilović, Sopek i Blaće? Ili će se od svega napraviti jedan dobar rialiti šou?

Sve tri nacionalne televizije još uvijek se ne mogu izjednačavati. HRT jednostavno ima neusporedivo veće mogućnosti za ovakve prijenose i jedini od svih drugi program kojeg može odvojiti za sport.

A što sad? Treba se prilagoditi stanju. Sportski prijenosi se ionako ustrajno degradiraju iz godine u godinu. Još se samo drže nogometna svjetska i europska prvenstva. Nekada smo uživo pratili gotovo svako alpsko skijaško natjecanje i bez Kostelića i Jelušićke, sva važna atletska natjecanja pa i ona gimnastička, skijaške letove... I to samo s jednom nacionalnom TV kućom. E, ali nismo imali natjecanja u dosadi i izležavanju na kauču sa sunčanim naočalama na očima.


- 20:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #
15.03.2008., subota
Kako su samo Amerikanci glupi i neobrazovani

Koliko ste puta čuli sintagmu "glupi Amerikanci" kojom se tako olako razbacuju brojni Hrvati? Sladostrasno pronalaze dokaze da su Amerikanci ispodprosječno inteligentni a k tome i veoma slabo obrazovani. Odakle takve procjene?

Prvo se valja upitati zašto se masovno ne čuje, na primjer "glupi Latvijci" ili "glupi Šveđani". Zato jer su nam ti narodi mnogo manje poznati od Amerikanaca, odnosno smatra se da Amerikance jako dobro poznajemo. Sumjam da je postotak glupana među Amerikancima veći nego u ove dvije zemlje. A kako većina građana naše zemlje "upoznaje" Amerikance? Putem televizijskog programa i filmova, naravno, gotovo isključivo.

A američke serije, posebno kvazihumorističke, poučne emisije koje vode pretile Afroamerikanke i većina filmova hollywoodske produkcije su uistinu ispod svake intelektualne razine. No, oni su namijenjeni najširoj masi koja većinu svog života provede pred TV ekranima. Na njima se tim pristupom da zaraditi.

S druge strane i u tom SAD-u postoji sloj intelektualne elite. Ljudi najboljeg obrazovanja i upućeni u sve ono što bistri studenti, pronicljivi antiglobalisti i stariji umni ljudi u našoj zemlji smatraju bitnim znati. Američki sustav visokog obrazovanja proizašao je iz engleskog, u SAD-u su neki od najboljih sveučilišta i znanstvenih instituta na svijetu a tu se okuplja svjetska znanstvena i intelektualna krema. Ovakav američki TV program i velika većina filmova koji dolaze na naše tržište ni nije namijenjena tom sloju. E, ali baš takav program po kojem ocjenjujemo da su Amerikanci glupi i neobrazovani nevjerojatno dobro prolazi i na našem tržištu. I ovdje ga ne prati čovjek koji želi zadržati zdrav razum. Jesmo li i mi glupi?

Nismo, uvijek su glupi neki drugi. Ako je netko ovdje glup to su Mujo i Haso, za Zagrepčane Dalmatinci, za Dalmatince stanovnici metropole. Ova zemlja sva vrvi intelektualcima i svestrano obrazovanim građanima na ulicama. Srećemo ih svakodnevno u supermarketima, autobusima i kafićima. Neprestano vode sofisticirane razgovore koje imaginarni prosječni Amerikanac valjda ne bi mogao razumjeti ni prevedene i napisane na papiru ni nakon više mjeseci odgonetavanja uz pomoć sve dostupne mu literature. Pa ipak, ne čuje se baš "glupi Hrvati" i "majko moja, kako smo neobrazovana nacija".

Ovakavi pomodni stavovi o gluposti i neukosti Amerikanaca kao i drugi načini njihova podcjenjivanja, čini mi se, imaju veze s emancipacijom sina od oca. Amerika nas je učila kako pobjeći iz stiska i sivila komunizma. Stalno nam je bila pred očima kao zvijezda vodilja u svakom pogledu. Ponašanja i stavove gradili smo na tadašnjim američkim filmovima, danas redom klasicima poput "Kumova", "Lovca na jelene" ili "Apokalipse danas". Slušali Springsteena, Waitsa ili Ramonese. Sanjali o putu u New York ili povijesnom cestom 66.

Danas, kad to više nije tako nedostižno, kada imamo u hladnjacima i loncima isto što i Amerikanci, živeći sve sličnije njima nalazimo da oni ništa ne valjaju i da samo truju cijeli svijet. Ne, ne odnosi se to samo na njihove vojnike i političare.

Prikrivamo li mi ovakvim odnosom prema Amerikancima svoje komplekse? Kako god bilo, Amerika je i dalje naša fiksacija. Meni osobno, ta Amerika neće biti zemlja vrijedna podsmijeha i sprdnje dok u njoj žive i djeluju Jim Jarmusch, Terrence Malick i Tom Waits. Kamo sreće da ih mi imamo.
- 14:25 - Komentari (12) - Isprintaj - #
12.03.2008., srijeda
Udri po moralno posrnulom Ivaniševiću

Goran Ivanišević ovo, Goran Ivanišević ono. Sve što nema nikakve veze s onim po čemu bi jedino trebao biti poznat - po tenisu. Što se on više pokušava ukloniti od javnosti, za razliku od nebrojenih "selebritija", to ga se više davi. Uhodi ga se, izvlače mu se najdublje tajne. Sve zbog prava javnosti da zna sve o svakome.

Nadrinovinari i njihovi samozvani urednici lupaju u doboše na gradskim trgovima i seoskim sokacima uzvikujući "Goran je gol, Goran je gol!" Svatko od njih moralno čist poput Isusa ili Buddhe kreće se ovim prljavim svijetom poput eteričnog bića.
Korisnici medija zgražaju se nad Goranovim životom, otrovno sikću zapjenjeni u smjeru neke televizijske voditeljice vrijeđajući je najpogrdnijim izrazima. Vođeni naputcima medijskih lučonoša građani su ogorčeni ugrožavanjem obitelji-temelja-društva. Kao i uvijek kada se podsvijesno prikrivaju uzroci uvrijeđenosti nečijim činom koji bi daljnjom analizom mogao ukazati i na neke pukotine vlastitog života, pažnja se skreće ka djeci. Uvijek je prisutna briga za djecu i kako će se "sve to" odraziti na njih.

Prizivati biblijske prispodobe o bacanju kamena ili brvnu u oku stvarno nema smisla u zemlji s izuzetno visokim postotkom katolika.

U našim anonimnim i nerealiziranim životima provedenima pred stvarnosnim priredbama (rialiti šouima?) na TV ili na kasi u "Kauflandu" samo čekamo u zasjedi da se netko kao Goran posklizne. Ne bi mu ni tri osvojena Wimbledona pomogla. Svi iz kao dijamant čistih i besprijekornih obitelji. Kao iz reklama za deterdžente gdje su majka, otac i sin ili kćer na rubu orgazma zbog bijele košulje koju trljaju obrazima a sunce sije sve u šesnaest.

E he hej, nema te veličine koju neće baja uniziti u svom dnevnom boravku iza zaključanih vrata. Rijeku psovki i pravednog bijesa nad moralnim prijestupom Gorana ili nekog sličnog prinuđena je prihvatiti u sebe samo sitna ženica ionako frustrirana nedaćama neposrednog života oko nje. Od silnog pravedničkog gnjeva trese se plastična venecijanska gondola u regalu naslijeđena od njene majke.


- 13:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.